1Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.
2Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.
3Daj mi ko æe jamèiti kod tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?
4Jer si od njihova srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.
5Ko laska prijateljima, njegovijem æe sinovima oèi posahnuti.
6Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje meðu njima.
7Potamnjelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sjen.
8Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemjere.
9Ali æe se pravednik držati svojega puta, i ko je èistijeh ruku veæma æe ojaèati.
10A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra meðu vama.
11Dani moji proðoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.
12Od noæi naèiniše dan, i svjetlost je blizu mraka.
13Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostrijeti postelju sebi.
14Grobu vièem: ti si otac moj; crvima: ti si mati moja, ti si sestra moja.
15I gdje je sada nadanje moje? moje nadanje ko æe vidjeti?
16U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu.